P: Prvo, šta je PEG?
O: Pacijenti koji ne mogu uzimati ništa na usta ili koji imaju nedovoljan oralni unos procjenjuju se za parenteralno i enteralno hranjenje. Proteini ili aminokiseline, ugljikohidrati, vlakna, masti, voda, minerali i vitamini su među ponuđenom nutritivnom podrškom. Parenteralna ishrana je davanje nutrijenata i kalorija kroz venu, dok je enteralno hranjenje putem sonde davanje hrane direktno u želudac, duodenum ili jejunum preko sonde. Zbog manje virusnih problema, nižih troškova, rane funkcije crijeva, održavanja crijevne sluznice i imunološkog sistema, te kraćeg boravka u bolnici, enteralno hranjenje je poželjnije od totalne parenteralne prehrane (TPN). Enteralno hranjenje putem sonde može se primijeniti putem direktnog perkutanog kanala (perkutana endoskopska gastrostomija/gastrojejunostomska sonda), usta (orogastrična) ili nosa (nazogastrična/nazoduodenalna/nazojejunalna). Perkutana enterična ishrana zahtijeva hiruršku intervenciju, čak i ako druge tehnike enteričkog hranjenja, uključujući nazalne i oralne sonde, provode interventni radiolozi ili uz pacijentovu postelju.
P: Zašto biramo postavljanje PEG cijevi?
O: Kada pacijent ima funkcionalan gastrointestinalni (GI) sistem i treba mu dugotrajnu enteralnu ishranu – generalno više od četiri nedelje – perkutana endoskopska gastrostomija (PEG) epruveta je idealna metoda hranjenja i nutritivne podrške. Dekompresija želuca je još jedan razlog za umetanje PEG-a budući da PEG cijevi nude direktan perkutani pristup želucu. PEG cijevi se općenito koriste za dekompresiju želuca i dodatak ishrani. Jedna od najpopularnijih endoskopskih procedura, ugradnja PEG cijevi je općenito sigurna, ako se ne pojave ozbiljni ili blagi problemi.
P: Za koje uslove se PEG može koristiti?
O: Ljekar pregleda sve snimke i vizualizira pacijentov trbuh prije umetanja cijevi jer može doći do nepravilnog postavljanja zbog prethodne operacije. Lokalni anestetik se često daje pacijentima zajedno sa sedacijom. Gastroskop se ubacuje i želudac napuhuje medicinski stručnjak koji je vješt u endoskopiji. Područje za umetanje cijevi ljekar označava nakon što izvor svjetlosti bude vidljiv kroz kožu. Ovo se obično radi dva centimetra ispod ksifoidnog nastavka i dva centimetra medijalno od obalne granice. Nakon lokalne anestezije, cijev se ubacuje, a kako bi se osiguralo pravilno postavljanje, traže gastrokutanu fistulu ili direktan trag između prednjeg zida želuca i trbušnog zida.
